Prerada teksta iz gimnazijskih dana napisanog pred matursko veče 2008. godine.
Dragim prijateljicama, koje su se potrudile da večeras izgledaju što ljepše, i dragim prijateljima, koji su skupo platili sva ta odijela da bi noćas izgledali kao pingvini.
Draga generacijo, siguran sam da smo svi neizmjerno sretni što je svanuo ovaj tužni dan. Ne mogu vjerovati da je tako brzo kucnuo čas kad se rastajemo, a još uvijek mi ušima odzvanjaju one riječi znanih i neznanih s početka avanture zvane gimnazija: ne bih ti bio na mjestu iduće 4 godine.
Sjećamo se svi našeg prvog gimnazijskog dana. Bio je to dan kad je prodaja kukuruza doživjela najveći skok u godini, a od starijih generacija smo dočekani riječima tople dobrodošlice: frrrr, frrrr, frrr.
Ova škola zbilja voli svoje đake. U to smo se posebno mogli uvjeriti danas kad odlazimo. Kao što možete primjetiti, danas naši profesori ne skidaju osmijehe s lica. Sad vam mogu i otkriti tajnu. Smijali bi se oni i ranije, ali je profesorskim kodeksom ponašanja to zabranjeno sve dok nam ne vide leđa.
Nakon svega, mogu reći da je ići u gimnaziju isto kao i ići kod zubara. Ulazimo sa strahom, ostavimo unutra dio sebe, a kad izlazimo kažemo „najgore je prošlo“. Jedina razlika je u tome što kod zubara imamo šanse da dobijemo koji slatkiš ako budemo dobri.
Da se ne lažemo, bilo je lijepih trenutaka u protekle četiri godine. Na njih misli i naš direktor kad kaže: neke stvari jednostavno nismo mogli spriječiti, takva su djeca.
Na kraju, bilo bi glupo da vam dajem savjete. Za to imamo profesore. Zapravo, daću vam jedan savjet: ne slušajte profesore.
*U orginalnom tekstu sam na kraju citirao Balaševića. „Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas sve ove godine“. Danas mi je to tako patetično, pa neću.
slobodni strijelac 